Zamislite da vam nakon poroda neko 40 punih dana donosi kuhana jela, salatu, desert za cijelu vašu porodicu?
Zvuči imaginarno.
Upravo to sam doživjela od svog komšiluka tokom života u Medini.
40 dana.
Slovima četrdeset.
Kaže se “na pladnju”.
Tako je, doista, i bilo. Servirano na širokim velikim poslužavaonicima.
Organizovale se kuće ulice kvarta Ezheri i odredile dane koje će uzeti da bude njihov.
Naša porodica je bila jedina strana porodica. Možda i jedina koja nije imala poslugu. Uz napomenu da žene Arapkinje koje poznajem kuhaju svoju hranu uglavnom same, bez obzira da li su zaposlene ili ne, te nije bilo prostora da umanjim gestu razmišljajući u smjeru: “Ionako posluga pravi obroke.”
Komšinice su, znajući da sam daleko od svoje familije, smatrale da je to najmanje što mogu da mi olakšaju, uprkos mojim molbama, u nekom momentu, čini mi se i prijetnjama da je bespotrebno, jer sam već nakon par dana bila u stanju kao i prije trudnoće.
Izlazila sam vani nakon svega nekoliko dana, a već osmi dan smo imali seminare koje nisam mogla propustiti.
Govorila sam da mi je neugodno da meni zdravoj, bez ikakve potrebe za tim, spremaju hranu, dok ja izlazim i vodim nesmetan život.
Ništa nije pomoglo, zamisao postporođajnog perioda je nastavila ovoliko koliko sam napisala.
Kad god se sjetim toga, a sjetim se veoma često, i samoj mi je teško povjerovati da se to dogodilo u realnosti i da jedna takva gesta može nekome uljepšati ionako divan boravak na mjestu gdje su živjeli najbolji ljudi.
Na našim prostorima smo raštrkani između prošlosti kad porodilja nije imala vremena i prostora da razmišlja da se uopšte porodila i sadašnjosti gdje su se stvari dosta izmijenile.
No, kao žena, gledam da je jedna ovakva ili slična gesta prelijepa dobrodošlica novoj majci za njenu nepoznatu joj ulogu, koja može ostaviti prelijepe tragove i sjećanja.
Nisam našla drugo razumsko objašnjenje osim da su to činile vodeći se visokim islamskim moralnim porivima i namjerama.
Šta mislite da ovakve “novotarije” uvedemo i na našim prostorima.
Pod uvjetom da će mi iko povjerovati da je ovo neko negdje, ili igdje, činio.
Koliko porodilja danas, kad se mnogo govori o empatiji, osjeća istu? (Nemam lično porodiljsko iskustvo u našoj zemlji)
