Zašto stalno objavljuješ slike?
Jer si izgubio/la osjećaj vrijednosti bez toga.
Jer više ne znaš uživati u trenutku ako ga ne zabilježiš za druge.
Jer ti je važnije kako izgledaš drugima – nego kako se osjećaš pred Allahom.
Skini sve filtere. Isključi kameru i pogledaj u sebe.
Ili se plašiš onoga što ćeš tamo zateći?
Jer kad slika ne izađe super– brišeš je.
A šta radiš sa sobom kad iznutra nisi super?
Sebe ne možeš obrisati… ali možeš sakriti.
I to stalno radiš – iza osmijeha, poza, putovanja, luksuza, naslova “sretan/sretna”, “blagoslovljen/a”.
A niko ne zna…
Da najviše slike objavljuje onaj ko se najviše osjeća nevidljivim.
Da najviše pozira onaj ko najmanje zna ko je.
Da najviše pokazuje “sreću” onaj kome iznutra duša viče: “Pomozi mi.”
Zato…
Ako ti treba slika da bi osjetio/la vrijednost – onda nisi slobodan/a.
Ako ti treba pažnja da bi bio/bila zadovoljan – onda si u zatvoru očekivanja.
Ako ti treba potvrda mase – onda si izgubio/la sebe.
Ne pokazuj se.
Ne trči za pogledima.
Traži Onoga koji te vidi kad te niko ne gleda.
Jer od Njegovog pogleda zavisi mir tvoje duše, a ne od broja pregleda i lajkova.
Vrijediš i bez objave i bez aplauza i bez dokaza – samo to moraš ti prvi/a da shvatiš.
