Beograd, Mladić i dugotrajna politika poricanja: zašto je najavljena sahrana ponovno otvorila stare rane
Najava da će ratni zločinac Ratko Mladić biti sahranjen uz najviše državne počasti ponovo je otvorila jednu od najosjetljivijih i najtežih tema na prostoru bivše Jugoslavije: odnos Srbije prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu, prema logici ratnog projekta iz devedesetih i prema naslijeđu genocida, naročito zločina u Srebrenici.
U javnosti se ponovno govori o tome ko je Mladić bio, ko ga je plaćao, ko ga je politički štitio i zašto se i tri decenije nakon rata i dalje pokušava oblikovati priča u kojoj su zločinci prikazani kao junaci, a žrtve gurane u zaborav.
Ratko Mladić nikada nije bio samo vojni zapovjednik na terenu. Njegova uloga bila je dio šireg državnog i političkog mehanizma koji je djelovao iz Beograda, uz logističku, finansijsku i kadrovsku podršku tadašnjih institucija Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. To nije politička interpretacija, nego činjenica koja je dokumentovana kroz različita svjedočenja, sudske spise i presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Oficiri Vojske Republike Srpske bili su povezani s tzv. 30.
kadrovskim centrom u Beogradu, preko kojeg su primali plate i bili vođeni kao dio vojnog sistema Jugoslavije. Među njima je, kako je više puta isticano u javnosti i pred sudovima, bio i Mladić.
Takav model nije značio samo administrativnu vezu. On je pokazivao da Beograd nije bio pasivan posmatrač rata u Bosni i Hercegovini, nego ključni oslonac vojske koja je vodila opsadu gradova, etničko čišćenje i masovne zločine. Preko vojnih i političkih kanala stizali su novac, oružje, municija, oprema i ljudstvo, a sve to je omogućavalo nastavak rata i realizaciju ratnih ciljeva koji su imali za posljedicu stradanje hiljada civila.
Zbog toga se i danas, kada se pokušava iznova govoriti o “neučestvovanju” Srbije, mora podsjetiti da je finansijska i organizacijska pomoć bila dio samog ratnog mehanizma.
Važno je razumjeti i politički okvir u kojem se te tvrdnje i dalje osporavaju. U godinama nakon Dejtonskog sporazuma, umjesto suočavanja s odgovornošću, u javnom prostoru Srbije i dijela političkih struktura u Bosni i Hercegovini razvijan je narativ u kojem se zločin negira, umanjuje ili preusmjerava na “obostrane krivice”.
Međutim, presude međunarodnih sudova jasno govore da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o genocidu jer nije spriječila genocid u Srebrenici i jer nije kaznila počinioce. Međunarodni sud pravde je 2007. godine donio presudu koja je ostala historijska i pravno izuzetno važna, jer je Srbija postala prva i jedina država na svijetu osuđena za kršenje obaveze sprečavanja genocida.
Upravo zbog toga svaka rasprava o Mladićevom ukopu ne može biti samo pitanje mjesta gdje će biti položen jedan kovčeg. Ona postaje test političke kulture, odnosa prema žrtvama i spremnosti da se prihvati sudski utvrđena istina. Kada se osuđeni ratni zločinac prikazuje kao “general koji se borio za svoju zemlju”, tada se ne radi samo o retorici.
Radi se o pokušaju da se prošlost preoblikuje tako da nacionalistička mitologija nadjača činjenice. Takva politika ne vrijeđa samo preživjele žrtve i porodice ubijenih, nego i cijeli region, jer produbljuje nepovjerenje i otežava pomirenje.
Posebnu težinu ovoj temi daje činjenica da se slični obrasci glorifikacije ratnih zločinaca i dalje pojavljuju u javnom prostoru. Transparenti, muralizacija, javna okupljanja, govornici koji relativizuju presude i političari koji šute ili podstiču takve poruke, stvaraju atmosferu u kojoj je zločin prihvatljiv ako se uklapa u nacionalni narativ.
U Bosni i Hercegovini takve poruke posebno bole jer podsjećaju na vrijeme kada su ljudi ubijani samo zato što su bili druge vjere, druge etničke pripadnosti ili su se nalazili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Zato i isticanje Mladića kao “heroja” nije bezazleno, nego predstavlja nastavak simboličkog nasilja nad žrtvama.
Politička dimenzija sahrane dodatno je osjetljiva jer se ona može pretvoriti u događaj s jasnim ideološkim i izbornim porukama. U društvima gdje je nacionalizam i dalje snažan alat mobilizacije, sahrana ratnog zločinca može poslužiti kao platforma za skupljanje političkih poena, okupljanje desničarskog biračkog tijela i ponovno raspirivanje priča o kolektivnoj žrtvi i navodnoj ugroženosti.
Zato javnost s razlogom strahuje da bi se od komemoracije mogla napraviti demonstracija snage, a ne trenutak tišine, odgovornosti i pijeteta prema nedužnim žrtvama.
U tom kontekstu ne treba zaboraviti ni ulogu pojedinih lidera koji godinama grade politički kapital na negiranju ili relativizaciji ratnih zločina. Kada se vodeći ljudi iz Srbije ili iz entiteta RS pojavljuju kao zagovornici narativa o “odbrani naroda”, dok istovremeno izbjegavaju jasnu osudu zločina, oni zapravo učvršćuju kulturu nekažnjivosti.
Takav pristup ne pogađa samo prošlost nego i budućnost, jer mlade generacije odrastaju uz iskrivljenu sliku rata, bez pune spoznaje o opsadama, masovnim grobnicama, logorima i ubistvima civila. Bez istine nema ni zdravog historijskog pamćenja.
Treba naglasiti i da međunarodna pravda nije bila usmjerena protiv jednog naroda, nego protiv pojedinaca i sistema koji su planirali i provodili zločine. Haški tribunal je kroz brojne presude utvrdio odgovornost visokih vojnih i političkih aktera, a među njima i Ratka Mladića, koji je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Time je potvrđeno da se ne radi o “spornom generalu”, nego o čovjeku čije je ime trajno upisano među simbole najtežih ratnih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Svaki pokušaj da se ta činjenica zamijeni političkom emocijom predstavlja udar na pravdu.
Zato je današnja rasprava mnogo šira od same sahrane. Ona govori o tome koliko su Balkan i dalje opterećeni nedovršenim suočavanjem s prošlošću, koliko su političke elite spremne koristiti ratne teme za unutrašnju mobilizaciju i koliko su žrtve i dalje prisiljene da same čuvaju sjećanje na ono što se dogodilo. Ako se društva u regionu žele kretati naprijed, onda moraju prestati slaviti one koji su donosili smrt i razaranje.
Bez jasnog distanciranja od Mladića, Miloševića i cijele ratne ideologije, nema iskrenog pomirenja, nema poštovanja prema žrtvama i nema budućnosti oslobođene novih podjela.
Upravo zato, pitanje Mladićeve sahrane nije samo vijest dana. To je ogledalo u kojem se vidi odnos prema istini, pravdi i kolektivnoj odgovornosti. A ono što to ogledalo trenutno pokazuje jeste duboka nespremnost da se prihvati stvarnost rata onakvom kakva je bila. Dok god se zločin bude pretvarao u mit, a presuda u političku dekoraciju, Balkan će ostajati zarobljen između prošlosti koju nije priznao i budućnosti koju još nije zaslužio.
