Devedesetjednogodišnjeg Ahmu Medolulačanina upoznali smo u Žepi. Dedu koji je s nama podijelio svoje brige, ali i riječi pune mudrosti, riječi koje nisu naučene iz knjiga, već ispisane dugim životom, iskustvom i godinama koje su iza njega. Ljetne dane provodi u svom rodnom kraju, u Žepi, dok zimi odlazi kod sina u Ilijaš. Iako je već zakoračio u desetu deceniju života, dedo Ahmed i dalje sam mijesi i peče hljeb, brine o kući i radi sve što je potrebno oko nje.
“Ko nema žene, teško njemu. Ko nema čovjeka, teško njemu. Nekako je ovaj narod čudan, sve putem ide, mobitel se prisloni uz uho, bilo muško, bilo žensko. Nema ljubavi prema komšijama, između sebe vlada mržnja. Nije ovo prijašnje vrijeme. U ovakvom vremenu ne možeš naći čovjeka da nije slagao”, između ostalog kaže nam Ahmo.
Njegov život je bio pun iskušenja i borbi. Kako nam kaže volio bi da pronađe smiraj.
“Čekam smrt. Možda danas, možda sutra, možda za mjesec dana umrem, kako će biti… Uglavnom, ako Bog da, da umrem s dinom i imanom, k’o musliman. Seko moja, tamo vas neće pitati jesam li imao goveda i ovce, nego jesam li klanjao pet vakata namaza, jesam li postio mjesec ramazan. Treba mi svašta, ako budem živ i drva i svega. Idu teške zime. Ja ovdje, koliko mogu, sebi uradim”, dodaje Ahmo.
hayat
