Ako imaš žive roditelje – ti si sretan čovjek. Možda ti nekad zasmetaju njihova pitanja, brige, savjeti koje ponavljaju po stoti put… ali znaj – jednog dana će ti baš to nedostajati. Njihov glas. Njihov smijeh. Njihovo prisustvo. Možda toga nisi ni svijestan. Možda te nekad iznervira kada te zovu po treći put istog dana da pitaju jesi li jeo, kako si stigao kući, ili da ti kažu da je zahladilo pa da obučeš nešto toplije. Možda ti bude teško kad te kritikuju jer si opet zaboravio nešto što su ti rekli.
Jer jednog dana ćeš željeti da ti još jednom kažu da se obučeš. Još jednom da te čekaju. Još jednom da ti ispričaju istu priču koju znaš napamet. Ali veruj mi – sve to je blagoslov.
Jer doći će dan kada ćeš poželjeti da ti zvoni telefon i da čuješ njihov glas… a njega neće biti. Zato, ako ih imaš – zagrli ih dok možeš. Slušaj ih. Budi strpljiv kada pričaju iste priče po stoti put. Smij se njihovim šalama, pomozi im kada ne umiju s tehnologijom, sjedi s njima i popij kafu, zadrži se koji minut duže nego što si planirao.
Jer jednog dana ćeš shvatiti da si upravo te trenutke najviše volio. Jer dok su oni tu, ti imaš ljude koji te vole bezuslovno. Koji se mole za tebe i kada ti o tome nemaš pojma. Koji te čekaju. Koji ti praštaju. Koji te razumiju i kada misliš da te niko ne razumije. Oni ne traže ništa osim tvog prisustva. Ne žele tvoje bogatstvo, ne broje tvoje uspjehe, ne mjeri se kod njih tvoja vrijednost diplomama ili titulama.
Njima je dovoljno da te vide. Da čuju tvoj glas. Da znaš da ti uvijek imaš gdje da se vratiš. Zato, ako imaš žive roditelje – idi kod njih. Ne čekaj praznike, rođendane ili godišnjice. Zagrli ih. Reci im da ih voliš. Sjedi s njima. Slušaj ih. Smijite se zajedno. Budi tu, jer jednog dana će ti upravo ti trenuci grijati dušu.
Jer jednog dana – nedostajaće ti sve to.
Ta pitanja. Ti savjeti. Ta nerviranja. Nedostajaće ti njihov glas. Njihov miris. Njihove ruke. Doći će dan kada ćeš sjedeti pored tih istih vrata kroz koja si nekad trčao kao dijete – i neće biti nikog da ti ih otvori. Doći će trenutak kada ćeš poželjeti još jedan zagrljaj. Još jedan savjet. Još jedan poziv. I sve će biti tišina.
Jer kad jednog dana ne budeš imao kome da kažeš: “Kako si, mama. Kako si babo.” Shvatićeš da si imao sve. I da si bio najsrećniji čovek na svijetu – a da to nisi znao.
Preuzeto
