Priča vlasnika priče glasi:
Moja očuha prva žena je preminula i ostavila iza sebe jednu kćerku od 15 godina. Nakon nekog vremena, moj otac se oženio mojom majkom, i tada je započeo put moje majke u roditeljstvo. Tokom 11 godina, rodila je četiri sina i dvije kćerke. Zatim je obolila od rijetke bolesti koja se zove neurološka atrofija, što ju je potpuno onesposobilo za kretanje. Nakon toga je preminula, neka joj je Allah oprostio.
Tada je moja sestra iz očuha preuzela ulogu majke, i posvetila se brizi o nama i našem odgoju, uprkos tome što je imala petoro svoje djece. Čak kada je moja majka preminula, imala je dvoje malih beba, koje je sestra dojila zajedno sa svojom kćerkom koja je bila u njihovoj dobi. Nastavila je brinuti za djecu obje obitelji, obavljajući sve kućanske poslove poput kuhanja, čišćenja i pranja, jer su okolnosti moga oca bile teške i nisu dopuštale da unajmimo pomoćnicu. To je prisililo moju stariju sestru (Hediđu) da se preseli sa svojom djecom u blizinu naše kuće (nakon smrti svog muža), kako bi nadzirala obje obitelji.
Zanimljivo je to da smo je, mi i naša braća i sestre, uvijek zvali “mama”, a ne “sestra”. Njeno poštovanje i ljubav nisu se zaustavili samo na nama, već je bila kao sluškinja pod nogama mog oca. Moj otac je u posljednjim godinama života, kada je imao skoro devedeset godina, obolio od Alzheimerove bolesti, imao atrofiju tijela i poteškoće u kretanju. Sestra je bila ta koja ga je prala, oblačila, vodila do WC-a i brinula o svim njegovim potrebama.
Jedan od dirljivih trenutaka bio je kada je moj otac u svojim posljednjim godinama obolio od bolesti zadržavanja urina, što mu je donijelo velike bolove. Sestra bi ga sjedila na svom krilu kao dijete (jer je bio male građe), pritisnula mu donji stomak i molila se za njega. Često bi se to dešavalo i na njenoj odjeći, a ona bi potom prala mog oca i mijenjala mu odjeću. Taj prizor bi se ponavljao više puta dnevno.
Danas, kada imam pedeset godina, a moja sestra je prešla sedamdeset i postala starija žena, hvala Allahu, naši materijalni uvjeti su se znatno poboljšali. Kupili smo mojoj sestri veliku kuću i angažovali pomoćnicu. A kao znak Allahovog zadovoljstva prema njoj, vidio sam kako su je njeni sinovi i jedan od mojih braće nosili na svojim leđima oko Kabe, i kako su je vodili u sa’i između Safa i Merve. Ne mogu se sjetiti da je od tada ikada morala sagnuti se da opere noge prilikom abdesta, jer smo to obavljali mi i njezina djeca, čak se natječemo u tome.
Želio sam podijeliti ovu priču s vama kao životno iskustvo koje smo proživjeli i još uvijek živimo, kako bismo podsjetili na važnost poštovanja roditelja i njegovih blagodati.
Autor: Hfz. Imad El-Misri
