Krenula po dijete u školu.
Iz škole izlaze dvije djevojčice (13-14 god.), lijepe mašallah. Na školskoj klupi sjedi čovjek nekih srednjih godina.
Odmjera ih. Ne skida pogled. Onako baš odvratno i upadljivo i znate već na koji način. I ne obazire se okolo.
Sutradan vozim i prolaze opet školarke, curice bolan.
Prolazi neki majstor u većem autu. Toliko ih odvratno odmjera uz neki jezivi osmijeh i bukvalno se okreće. Mučno mi bi!
I tu pojavu posmatram pomalo već mjesecima unazad. Ali posebno za djevojčice tog mlaðeg uzrasta.
Naviru mi razne ispovijesti žena. Šok za šokom. Više njih mi je u povjerenju pričalo šta su u djetinjstvu prošle po pitanju zlostavljanja, od strane komšija, prijatelja od roditelja, a često i rodbine.
A vjerovali ili ne, ovoga je bilo i ima oko nas više nego što ikako možemo zamisliti.
To su odrasle žene sada, žene koje nose strašne traume. I većina ih je odabrala šutnju.
Jer, nije naše društvo bilo na tom levelu da mogu da kažu. Bile bi tada i one osuðivane.
Birale su skoro uvijek šutnju i radi belaja. Da babo ne bi nekome nešto uradio i u zatvor otišao. Ona slomljena, a babu svog štiti.
Naša žena je vazda morala o svemu misliti.
I kao malena curica i djevojka koja treba brinuti za ocjene i leksikon, a ne o ozbiljnim i strašnim temama.
Zašto sve ovo pišem?
Dragi roditelji, čuvajmo djecu! 
Ne samo svoju.
Sve su to naša djeca.
Otvorimo četvere oči. Motrimo, pazimo, nadgledajmo i onako brutalno – ne vjerujmo nikome plaho kad su naša djeca u pitanju, osim baš bliskim i povjerljivim ljudima.
Pazimo gdje nam kćerke idu prespavati.
Pazimo sa kime se sinovi osamljuju.
Nije nimalo bezazleno.
Vidjeli ste kod Organizacija – Panter kakve stvari se dešavaju, a koliko toga je skriveno i još uvijek neotkriveno…
I najvažnije, čuvajmo ih u dovama Gospodaru. Opet – svoju i tuðu.
Vremena su gora nego ikad prije. Nemoral je zavladao na sve strane. Svaka vrsta i oblik.
Kad je tako bilo prije, zamislite kako je tek sada.
Imamo kao društvo odgovornost.
Otvorimo oči i osluškujmo više oko sebe.
I okrenimo priču u drugom smjeru.
Nije žrtvina sramota i nikad ne smije biti. Treba se više o ovome govoriti i svaki zlostavljač predati zakonu. I staviti ga na stub srama. Poseban stub srama.
Ne samo da se koju godinicu izležavaju po zatvorima, ako i doðe do toga. Nego da nemaju nikad više mira. To treba biti zajednički otpor protiv ove vrste zla.
Da im san na oči više nikad ne dolazi.
Bože dragi, budi nam svima na pomoći i čuvaj nam plodove naših srca!
