Postoji jedna istinita i duboko poučna priča koja nosi poruku koju, nažalost, malo ljudi zaista shvati dok je još vrijeme.
Jedan čovjek, svjestan prolaznosti dunjaluka i izvjesnosti smrti, želio je svoga sina na vrijeme upozoriti da ne bude pohlepan za ovosvjetskim bogatstvom. Govorio mu je da se umjesto gomilanja imetka i žudnje za prolaznim stvarima treba pripremati za smrt, jer će ona sigurno doći – a tada će sve ostaviti iza sebe.
Kada mu se smrt približila, otac je sinu napisao pismo i rekao mu:
“Sine moj, imam jednu želju. Kada me budeš zakopavao, želim da imam čarape na nogama. Evo ti ovo pismo, ali ga nemoj otvarati osim ako ti u životu bude jako teško.”
Otac je preselio, a sin, želeći ispuniti njegovu želju, krenuo je da obavi dženazu. Prvo je otišao kod imama i rekao da njegov otac želi biti zakopan u čarapama. Međutim, imam mu je jasno odgovorio da to nije dozvoljeno i da se kosi s islamskim propisima o ukopu.
Ne odustajući, sin je pokušao kod drugog imama, ali je i on dao isti odgovor. Panika ga je počela hvatati. Vrijeme je prolazilo, otac još nije bio ukopan, a on nije znao šta da radi.
U tom trenutku, sjetio se pisma. Odlučio je da ga odmah otvori. U pismu je pisalo:
“Sine moj, vidiš… čak ni čarape nisam mogao ponijeti sa sobom u grob.”
U tom trenutku ga je pogodila suština očevog savjeta. Sve ono za što se ljudi bore cijeli život – imetak, luksuz, bogatstvo, slava – ništa od toga ne mogu ponijeti sa sobom u kabur. Ni odjeću, ni nakit, pa čak ni običan par čarapa.
Ono što jedino ostaje i što čovjek može ponijeti sa sobom su dobra djela. Namaz, sadaka, pomaganje ljudima, lijepa riječ, osmijeh, iskren nijet – to su stvari koje prelaze iz ovog svijeta u ahiret i stoje uz čovjeka kad sve drugo nestane.
Zato, dok još imamo priliku, trebamo se boriti za ono što zaista vrijedi. Jer dunjaluk ćemo sigurno ostaviti – pitanje je samo kakav ćemo ahiret ponijeti sa sobom.
