HADŽINICA ĐULSA – SRCE VEZANO ZA DŽAMIJU
Hadžinica… Nena… Đulsa… Nas u Mostaru ove imenice asociraju na samo jednu osobu.
Osobu koja je svoj osamdesetšestogodišnji dunjalučki život provela vezana za džamiju, za namaz, za Kur’an, za lijepu i ljudsku riječ svakom ko se s njom susreo.
Osobu koja je bila hizmećar džamije Ibrahim-age Šarića i koja je bila svjesna riječi Poslanika, a.s., da će se u Allahovom hladu naći i insan „čije je srce vezano za džamiju“.
Njeno srce je bilo vezano za džamiju pet puta dnevno – bila je njen najredovniji džematlija, ali i njen hizmećar, ključar, domaćin…
U džamiju, tu oazu mira i duhovnosti, hrlila je „najprva“ i širom otvarala džamijska vrata svakom onom koji je došao da se namazom odmori i duhovno napoji srce, baš tu – u Šarića džamiji. Ona ga dočekivala s radošću, s osmijehom, s toplom ljudskom riječju…
Baš to lice i prepoznajemo po tome. Po stajanju u saffu i džematskom obavljanju svakog namaza, po vedrini kada bi se našlo u halki sa drugim džematlijkama koje su učile ramazanske mukabele u Šarića džamiji, po radosti što se susreće s tobom kao da si joj najrođeniji i kao da si joj nešto golemo lijepo učinio…
Tu vedrinu njenog lica pamtimo kada nam je pričala o svom mužu – koji „nije mogao biti bolji“ – kako je često govorila, kada je kazivala o putovanjima na hadž i ljepotama koje je na tim svetim mjestima doživjela, kada je preporučivala da uvijek znamo za Allaha, da Mu odani budemo – jer „nema ništa ljepše od toga“…
To vedro mostarsko lice znamo i po radosti kada bi u njenu kuću ušao musafir, prema kojem se odnosila sa najdubljim poštovanjem i gostoprimstvom, taman da je bio tek rođeno dijete…
Taj njen musafirluk, gostoprimstvo, majčinsku riječ osjetili smo bezbroj puta, jer smo imali sreću biti musafiri toj blagoj osobi nurli lica… Prije 14 godina pokrenuli smo u Medresi rebiu-l-evvelsku akciju „Volimo te, Miljeniče“ i u sklopu nje odlučili, iz godine u godinu, posjećivati mostarske hadžinice, džematlijke koje su živjele same…
Tu radost i gostoprimstvo koje smo godinama doživljavali pri susretu sa hadžinicom Đulsom, nismo osjetili na drugim mjestima, bar ne u tom obliku i toj količini. Jer, hadžinica je bila unikatna i samo je ona nosila taj neki dar od Boga (dar vedrine) koji ne možete opisati, a možete samo doživjeti – u njenom društvu.
Te trenutke radosti susreta s njom pamte mnoge generacije medresanske mladosti koje su, kao realizatori, prošle kroz organizaciju jedne takve akcije.
To su trenuci koje vam može podariti samo osoba sa namaskom vedrinom na licu, sa srcem koje je znalo za Allaha, sa rukama koje su svakodnevno Kur’an držale i koje su u oazi kakva je Božija kuća svakodnevno, pet puta na dan – osamdeset i šest godina, sedždu činile.
Sa tim ljepotama vratila se Gospodaru svjetova dobra mostarska duša.
Duša hadžinice.
Duša nene.
Duša Đulse Puzić.
Neka se Uzvišeni smiluje njenoj dobroj insanskoj duši i podari joj džennetske perivoje!
