Amos Gitai u Veneciji poslao poruku koja je uzdrmala izraelsku javnost
U vremenu kada se svaka kritika Izraela često dočekuje s podozrenjem, optužbama ili pokušajima da se sagovornik odmah politički diskvalifikuje, posebno je značajno kada kritičke riječi dolaze iz samog izraelskog društva. Upravo takav odjek izazvao je nastup poznatog izraelskog reditelja Amosa Gitaija na Venecijanskom filmskom festivalu, gdje je otvoreno govorio o ratu, politici svoje zemlje i dubokoj krizi na Bliskom istoku. Njegove poruke, prenesene 5.
septembra od strane italijanske agencije ANSA, nisu bile tek usputna opaska umjetnika, nego ozbiljno upozorenje čovjeka koji Izrael poznaje iznutra i koji, uprkos kritici, ne krije da svoju zemlju voli.
Gitai je u Veneciji govorio mirno, ali bez uvijanja. Njegova osnovna misao bila je bolno jednostavna: kada sila ne daje rezultate, odgovor postaje još više sile. Time je, zapravo, sažeo jednu od najčešće kritikovanih logika savremene izraelske politike, koja se, prema njegovom viđenju, predugo oslanja na vojnu moć kao glavni instrument rješavanja sigurnosnih i političkih problema.
Takav pristup, upozorio je, ne donosi trajni mir nego produžava krug nasilja, straha i odmazde. U toj rečenici nije bilo spektakla, ali je bilo mnogo više političke težine nego u brojnim zvaničnim saopštenjima i dnevnim političkim prepucavanjima.
Ono što njegov nastup čini posebno važnim jeste činjenica da Gitai ne govori kao neko ko se distancirao od Izraela ili pokušava profitirati na osudi vlastite države. Naprotiv, on je izraelski autor, rođen u Haifi, čovjek čije su teme, filmovi i javni angažman duboko vezani za izraelsko i šire bliskoistočno iskustvo.
Upravo zbog toga njegove riječi ne mogu biti lako odbijene argumentom da “ne razumije prilike” ili da priča iz ideološke udaljenosti. On govori iznutra, iz iskustva društva koje je kroz decenije živjelo u stalnom stanju napetosti, sigurnosnih prijetnji i političke polarizacije.
Gitai je jasno rekao da voli svoju zemlju, ali je jednako jasno naglasio da ljubav prema državi ne znači i bezuslovnu podršku svakoj odluci vlasti. Ta razlika je posebno važna u kontekstu današnjeg javnog diskursa, u kojem se kritika često pokušava predstaviti kao neprijateljstvo, a lojalnost kao obaveza da se šuti.
Međutim, demokratska kultura upravo se mjeri sposobnošću da se razlikuje država od vlade, narod od politike i patriotizam od poslušnosti. Gitai je svojim riječima podsjetio da je moguće ostati odan vlastitoj zemlji, a istovremeno biti duboko zabrinut zbog smjera kojim ide njeno političko vodstvo.
Posebnu pažnju privukao je i njegov komentar o palestinskoj zastavi na festivalu. Umjesto da se rasprava vodi u smjeru zabrana i simboličkih sukoba, Gitai je predložio drukčiji pristup: neka zastave stoje zajedno. Ta poruka na prvi pogled djeluje jednostavno, gotovo naivno, ali upravo u tome je njena snaga.
U atmosferi u kojoj se simboli koriste kao oružje, a svako javno isticanje identiteta odmah tumači kao provokacija, ideja o zajedničkom prostoru za izraze različitih strana predstavlja rijetku vrstu političke hrabrosti. Ona ne negira sukob, ali odbija logiku potpunog isključivanja.
U širem kontekstu, Gitaijev nastup otvara i mnogo starije pitanje: šta zapravo znači voljeti vlastitu zemlju? Da li to znači braniti je po svaku cijenu, čak i onda kada vlast vodi pogubnu politiku? Ili je istinska odanost upravo spremnost da se kaže kako nešto nije ispravno, čak i kada je to neugodno, nepopularno ili politički rizično? U društvima opterećenim konfliktom, ovakva pitanja rijetko dobijaju jednostavne odgovore.
Ipak, bez njih nema ozbiljne rasprave o budućnosti. Gitai je, barem simbolično, pokazao da kritička ljubav prema zemlji nije slabost, nego oblik odgovornosti.
Njegove riječi dobijaju dodatnu težinu i zato što dolaze u trenutku kada je situacija na Bliskom istoku izuzetno teška. Rat, civilne žrtve, strah za taoce, humanitarna katastrofa u Gazi, ali i duboka trauma izraelskog društva nakon napada 7. oktobra, stvorili su atmosferu u kojoj je gotovo svaka izjava odmah pretvorena u dokaz pripadnosti jednom od suprotstavljenih logora. Gitai je upravo protiv toga govorio.
Njegova poruka nije bila da se zanemari bol izraelskih porodica niti da se prećute patnje Palestinaca, nego da se napokon prizna kako ljudska tragedija ne prestaje nacionalnim ili političkim etiketama.
Važno je naglasiti da izraelska kritika, kada dolazi od poznate ličnosti poput Gitaija, ima drugačiju vrstu moralne i javne težine. Nije riječ o vanjskoj osudi, nego o upozorenju čovjeka koji živi sa posljedicama politike svoje zemlje i koji razumije unutrašnje strahove izraelskog društva.
Takav glas ne mora biti nepogrešiv, ali je dragocjen upravo zato što razbija pojednostavljenu sliku prema kojoj su svi Izraelci jednog mišljenja, a svi kritičari izvana nužno zlonamjerni. U stvarnosti, unutar samog Izraela postoje duboke debate, neslaganja i zabrinutosti, a Gitai je jedan od onih koji ih izgovara javno.
Njegova izjava da, kada sila ne uspije, odgovor postaje još više sile, zapravo je i pitanje upućeno svima koji vjeruju da se višedecenijski sukob može riješiti isključivo vojnom nadmoći.
Ako prethodne decenije nisu donijele sigurnost i mir, koliko još nasilja je potrebno da bi se priznalo da sam pristup možda nije dobar? To je pitanje koje nije lako čuti ni u Tel Avivu, ni u Gazi, ni u međunarodnim diplomatskim krugovima. Ali bez suočavanja s njim, teško je zamisliti ozbiljan pomak.
Na kraju, Gitaijev nastup nije važan samo zbog onoga što je rekao o Izraelu, nego i zbog šire poruke o ulozi umjetnika u javnom prostoru. Film, festival i kultura nisu samo dekoracija politike; često su upravo mjesta gdje se mogu izgovoriti rečenice koje u parlamentu, na konferencijama za medije ili u diplomatskim saopštenjima nemaju prostora.
Zato njegov govor u Veneciji treba posmatrati kao pokušaj da se vrati elementarna ljudskost u raspravu koja je predugo zarobljena u logici krivice, osvete i kolektivnog nepovjerenja. Slažemo se s njim ili ne, jedno je sigurno: Amos Gitai je rekao nešto što mnogi misle, ali rijetki izgovaraju javno.
Izvor: ANSA, 5. septembar 2026.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
